Žar scenskog umjetnika

Otišao je svojedobno najmlađi tenor na svijetu. Nakon duge i teške bolesti, 27. kolovoza umro je Krunoslav Cigoj. U razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata i u drugoj polovici 20. stoljeća najistaknutiji tenori hrvatske operne reprodukcije većinom su podrijetlom Slovenci, Talijani i Bugari. Malobrojnim Hrvatima, uz Zvonimira Prelčeca, Viktora Bušljetu i Berta Matešića pripada i Krunoslav Cigoj. Legendarna je anegdota kako ga je, kao srednjoškolca, otkrio tadašnji gimnazijski profesor glazbe Vladimir Kranjčević. Ušavši jednom prigodom u razred, Cigoj je naglo ustao na pozdrav profesoru i udario glavom u otvoreni prozor te glasno jauknuo, čak i nešto opsovao. Vladimir Kranjčević čuo je u toj nezgodi njegov izvanredno zvonak glas i uputio ga u školski zbor, a zatim i na učenje solo pjevanja.

Karizmatični tenor

S Kranjčevićem je Cigoj i debitirao u travnju 1967, u ulozi Ernesta u Donizettijevu Don Pasqualeu, u Splitu, u sklopu amaterske Komorne opere. Pjevanje je najprije učio kod profesora Miroslava Lunzera, u Zagrebu (gdje je rođen 30. ožujka 1949) i na Bečkom konzervatoriju, a poslije je radio s profesorom Zlatkom Širom. S lakoćom je dobio austrijsku stipendiju i tako se našao u Beču, gdje je prve nastupe ostvario u tamošnjoj Narodnoj operi. Nesvakidašnje glasovne i pjevačke odlike doista još vrlo mlada tenora ubrzo su privukle pozornost njemačke diskografske tvrtke koja mu je ponudila brojne koncerte i snimanja ploča. Nepromišljeno je potpisao taj, zapravo, vrlo nepovoljan ugovor koji mu je na nekoliko godina vezao ruke, ali mu je donio široku popularnost. Prirodno dobro postavljen zvonak glas ugodne boje te lakoća i atraktivnost visokih tonova, uz urođenu muzikalnost, bili su mu glavni aduti.

U ožujku 1971. prvi put nastupio je u Zagrebačkoj operi i osvojio zagrebačku publiku, na premijeri Verdijeve Traviate, u režiji Vladimira Ruždjaka i pod ravnanjem Mire Belamarića, s partnerima Nadom Siriščević Ruždjak i Vladimirom Ruždjakom. Ta antologijska predstava zadržala se stalno na repertoaru puna dva desetljeća i Cigoj je u njoj redovito sudjelovao. Kraće vrijeme bio je član Zagrebačke opere, a zatim njezin redoviti gost, sve do režije Leharove operete Vesela udovica 1994. Može se reći da mu je Zagrebačka opera bila baza, uz njegova česta gostovanja u Splitu, Rijeci i Osijeku, gradovima bivše Jugoslavije i u inozemstvu.

Počeo je s čistim lirskim tenorskim repertoarom. Uz Ernesta, bili su tu još Donizettijev Nemorino u Ljubavnom napitku i Edgardo u Luciji di Lammermoor; Mozartovi Belmonte u Otmici iz saraja, Tamino u Čarobnoj fruli i Ferrando u Cosi fan tutte (u Barceloni); Rossinijev grof Almaviva u Seviljskom brijaču i Borodinov Vladimir u Knezu Igoru. Uz Alfreda u Traviati pjeva Verdijeva Vojvodu u Rigolettu, a zatim ostvaruje Puccinijeve likove Rodolfa u La Bohème, Cavaradossija u Tosci, Pinkertona u Madami Butterfly, da bi im u Americi dodao Dicka Johnsona u Čedu zapada i Luigija u Plaštu.

Otvoren i srdačan, na sceni kao i u životu, davao je sve od sebe. Imao je tu, zasigurno najvažniju, tenorsku osobinu srdačnosti i srčanosti u ljubavnim i junačkim prizorima, žar za partner(ic)e, potpuno predavanje liku i izgaranje na pozornici. Bio je pravi scenski umjetnik čiji su nastupi oduševljavali punoćom i cjelovitošću čak i kada nisu bili pjevački besprijekorni. Nošen umjetničkim zanosom i mogućnošću scenske kreacije, svjesno je išao preko granica glasovnih mogućnosti. To ga je u Verdijevu repertoaru, uz Ismaelea u Nabuccu i Macduffa u Macbethu, dovelo do Riccarda u Krabuljnom plesu, Gabrielea Adorna u Simonu Baccanegri i Don Carlosa, pa čak i Radamesa u Aidi. Zasigurno je jedan od rijetkih tenora na svijetu koji je u istoj sezoni pjevao Almavivu u Seviljcu i Radamesa!

Početkom 1980-ih nastupa u nekoliko američkih gradova. Važni su njegovi nastupi na gostovanjima Zagrebačke opere, od Kneza Igora u Ateni 1971. do Norme u Istočnom Berlinu 1984. Za Pollionea u Normi dobio je nagradu Vladimir Nazor, a za Don Josea u Carmen Milka Trnina i Nagradu grada Zagreba. Najteža dramska uloga što ju je ostvario – uz Radamesa – bio je Neron na hrvatskoj praizvedbi istoimene Boitove opere na Splitskom ljetu 1989.

Većinu spomenutih uloga Krunoslav Cigoj često je pjevao u Zagrebu. Teško je neku posebno izdvojiti jer je u svaku ponirao do detalja. Nezaboravni su njegovi Alfredo, Rodolfo, Offenbachov Hoffmann, Cavaradossi, Don Carlos, Janko u Prodanoj nevjesti, Gounodov Faust, Zajčev Juranić u Zrinjskom. Nemorino je možda na prvome mjestu: s kolikom je ljupkošću i simpatičnošću znao predstaviti taj pomalo naivan, ali beskrajno dobrodušan lik, uz belkantističku ljepotu pjevačke dionice.

Osjećaj za scenu

U razgovoru je objasnio svoje poimanje scenske umjetnosti: scenski umjetnik, bez obzira kakav lik tumači, mora uživati na sceni, uživati u kulisama i kostimu, uživati u glasu i pjevanju partnerice ili partnera. Smisao za glumačko oblikovanje likova i veliko iskustvo doveli su ga u kasnijem razdoblju karijere do režije. Sredinom 1980-ih zadesila ga je teška bolest od koje se u prvo vrijeme uspješno oporavio, nastavio karijeru i nastavio borbu za život, s brojnim bolničkim tretmanima, sljedeća tri desetljeća. Od početka 1990-ih sve manje pjevački nastupa. Opernom režijom počeo se baviti u Sarajevu, gdje postavlja Ljubavni napitak, La Bohème, a poslije i Eru s onoga svijeta. U Osječkoj operi postavio je 1994. Istarsku svadbu Antonija Smareglie. Projekt je povezao nekoliko obljetnica talijanskoga skladatelja rođena u Puli (između ostalog i stotu godišnjicu praizvedbe) pa je opera, koje se radnja odigrava u Vodnjanu, prikazana u Puli i u Osijeku. U Zagrebačkoj operi režirao je Lehárovu operetu Vesela udovica, u Osijeku još Traviatu.

Popularne arije iz opereta bile su prve s kojima se susreo u mladim danima na prvim albumima što ih je snimio u Njemačkoj. Rado je pjevao talijanske kancone, kajkavske popevke na Krapinskom festivalu, domoljubne pjesme i uopće mu nisu bili strani nastupi na festivalima lakšega glazbenog žanra.

Bio je dugogodišnji član Matice hrvatske te je rado nastupao na Matičinim priredbama u Zagrebu i u ograncima. Nakon umjetničke karijere stupio je u diplomatsku službu kao kulturni ataše Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH, u Sarajevu, gradu njegovih mnogobrojnih pjevačkih nastupa i početaka bavljenja režijom. U Sarajevskoj operi ostvario je i ulogu Des Grieuxa u Massenetovoj Manon. U Mostaru je bio redoviti gost Mostarskog proljeća i Dana Matice hrvatske.

Kako bi se odmaknuo od bolesti u ovom, realnom svijetu, Krunoslav Cigoj volio je otići u neki drugi, ljepši svijet umjetnosti i prirode. Neka u njemu nađe smiraj, dok će nas trajno u sjećanju grijati žar njegova zvonkoga glasa.